|
Ljepota
|
Dragi posjetitelji Lilalo-a |
|
|
|
Nakon četverogodišnje aktivne tjedne izmjene tekstova, Lilalo je malo zadrijemao, naravno, privremeno. Nećete vjerovati, u ovoj kratkoj pauzi od nekoliko mjeseci, vi ste nas najviše kontaktirali, javljali se s ponudama, pohvalama, kritikama, komentarima, zamolbama …, te smo stoga odlučili sadržaj Lilalo magazina nastaviti redovito mijenjati od sredine listopada.
Do tada sretno svima, budite nam dobri, produktivni, veseli i spokojni, mislite svojom glavom – jer je vaša, a time i najpametnija, i javljajte se, javljajte se ljudi, jer, kao što znate, Lilalo je prijatelj mainstream stavovima, ali s originalnim pristupom.
Za kraj ovog kratkog javljanja:
„… jer time što su bili prvi koji su napravili „pogrešan“ izbor, Adam i Eva su stvorili mogućnost za bilo kakav izbor… . Jednoga dana, budeš li imao mnogo hrabrosti, iskusit ćeš svijet u kojemu se vođenje ljubavi smatra boljim od vođenja rata. Toga dana ćeš se radovati.“
|
|
|
Loše navike su poput mekanih kreveta - lako na njih legneš, ali teško siđeš. Anonimno
Vrijeme da prestanemo pričati je kad osoba preko puta potvrdno klima glavom, ali ne kaže ništa. Anonimno
Ne voliš ženu zato što je lijepa, već je ona lijepa zato što je voliš. Anonimno
Bolje biti malo lud, nego malo pametan. Anonimno
Ljudi uvijek stvore vrijeme za raditi stvari koje zbilja žele. Anonimno
Tko se posljednji smije... možda odmjereno misli.
Anonimno
Kad ugleda ženu, muškarac postane lovac.
Kad ulovi ženu, muškarac postane plijen.
Anonimno
Tko ima sreće u kartama ima novaca za ljubav. Anonimno
Kako da sanjam o budućnosti, kad svi oko mene hrču.
Anonimno
Ako učimo na vlastitim pogreškama, ja se fantastično educiram.
Anonimno
Cijeli se svijet pomiče u stranu da napravi prolaz čovjeku koji zna kamo ide.
Anonimno
Kroz veći dio povijesti, anonimac je bio žena.
Virginia Woolf
|
|
Opširnije...
|
|
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
(Pablo Neruda, 1924.) |
|
| |
|
|
|
