Neka tipična ponašanja za nepažnju i odsutnost koja uzrokuju poteškoće u fokusiranju na ono što je najbitnije u školi i životu su: kratak raspon pažnje, poteškoće zadržavanja pažnje na jednoj stvari, poteškoće u kompletiranju započetog zadatka, problemi sa organizacijom, problemi slušanja i praćenja uputa, poteškoće u prebacivanju sa jedne na drugu aktivnost, zaboravnost, sanjarenje i sl.

Hiperaktivnost, iako je ne pokazuju sva djeca s poremećajem hiperaktivnog nedostatka pažnje, može biti senzorna i motorna. Senzorna hiperaktivnost se očituje kroz reagiranje djeteta na svaki podražaj što rezultira neprekidnim "skakanjem" iz jedne u drugu situaciju. Motorna hiperaktivnost se očituje kroz stalan nemir tj. nemogućnost djeteta da se suzdrži od reagiranja na podražaj koji izaziva motornu reakciju. Takva djeca se: vrpolje ili izvijaju na stolici
šeću kada bi trebala sjediti, pretjerano trčkaraju ili se penju po predmetima, stalno "brbljaju", puštaju čudne zvukove, šuškaju papirićima, lupkaju ili škljocaju olovkom.

Impulzivnost je značajka poremećaja hiperaktivnog nedostataka pažnje koja kod djece uzrokuju ponašanja slična  ovim:

Sve ove značajke ne moraju ukazivati da dijete pati od poremećaja hiperaktivnog nedostatka pažnje. Mogući su i drugi razlozi, koji nisu neurološke naravi, za ovakva ponašanja koja se mogu javiti u  izvjesnom razdoblju, ali ako dijete ima više od 8 godina i probleme s koncentracijom i poteškoće sa samokontrolom kroz duži period, uputno ga je tretirati kao dijete sa poremećajem. Međutim, kako bi se izbjegle pogreške, nepotrebna etiketiranja zasnovana na pukoj opservaciji i impresiji pojedinog stručnjaka, konačnu ocjenu – dijagnozu o postojanju poremećaja treba tražiti u timskom radu, timski strukturiranom interview-u koji će voditi dječji psiholog, klinički psiholog, pedijatar, pedagog s djetetom, njegovim roditeljima, odgajateljima, učiteljima i nastavnicima. Blagovremena, još u ranom razdoblju poremećaja, pravilno postavljena dijagnoza od velike je važnosti za utvrđivanje uzroka i postupaka liječenja, ali i planiranja i provođenja  strategija za pomoć djeci sa ovim problemom u svim životnim situacijama.
Nerazumijevanje odraslih i vršnjaka za probleme ove djece, odsustvo pomoći  kao i neadekvatna ili nedovoljna pomoć uzrokuju niz poteškoća i posljedica koje utječu na djetetov socijalni položaj, emocionalno stanje i akademski status u grupi , obitelji i školi. Djeca sa poremećajem hiperaktivng nedostatka pažnje zbog smanjene sposobnosti prilagođavanja društvenim prilikama, pravilima i zahtjevima često su usamljena i odbačena od vršnjaka ili imaju vrlo nizak rejting u grupi zbog čega su sklona družiti se s mlađim od sebe ili osobama drugog spola kako bi zadovoljili svoju stalno prisutnu potrebu za dominacijom. Zbog želje da se afirmiraju i da budu prihvaćena u grupi, izražene povodljivosti  takvu  djecu njihovi  vršnjaci koriste za "pravljenje različitih gluposti", nagovaranje na nedopuštena ili rizična ponašanja. Obično su dežurni krivci za sve učinjeno takva djeca, dok pravi krivci ostaju nezapaženi. Emocionalni život djece sa ovim poremećajem je bremenit problemima među kojima se posebno ističu: emocionalna labilnost, izmjena reaktibilnosti, povećana agresivnost, ahedonija, diforija, depresivnost nizak nivo samopoštovanja i sigurnosti. Emocionalna labilnost takvoj djeci onemogućava da normalno reagiraju u emocionalno obojenim situacijama, npr. dok se druga djeca smiju - ono plače. Izmjena reaktivnosti je emocionalno ponašanje koje se sastoji u sniženom afektnom djelovanju na neki vanjski podražaj, a drugi put u pretjeranom reagiranju nenormalnog intenziteta na neki unutarnji podražaj. Primjer ovakvog emocionalnog ponašanja je izostanka reakcije na  nanošenje fizičke i psihičke boli – batine, lišavanje ljubavi, topline, nagrada, a pretjerana reakcija  recimo na glad. Agresivnost ja značajka koja se kod ove djece javlja u najranijoj dobi. Napadi bijesa, sklonost tučama, vikanje, kreštanje, drhtanje su neki od ispada u njihovom ponašanju sa ili bez razloga. Ahedonija je pojava emocionalnog stanja djece sa poremećajem hiperaktivnog nedostataka pažnje koja im daje malu mogućnost da dožive osjećaj ugode, zadovoljstva, sreće i spokojstva. Diforija je stanje u kojem dijete nikada ne pokazuje radost, razdraganost i smijeh. Depresivnost djece sa ovim poremećajem proizlazi iz shvaćanja te djece da su oko njega samo stravični  događaji na koje on ne može utjecati i mijenjati ih, da je sve tragično, očajno, jadno i samo se njemu dešavaju najgore stvari. Nizak nivo samopoštovanja tj. razmišljanje o sebi kao o " totalnom promašaju i totalnom neuspjehu ", glupom, lošem, defektnom djetetu i djelovanje u  smislu takvog razmišljanja je posljedica lošeg i negativnog pojma o sebi formiranog  na osnovi  uočenih problema koje ima i osjećaja da je različito od drugih.

Često djeca s poremećajem hiperaktivnog nedostatka pažnje, ako im se ne pomogne , imaju ozbiljne probleme sa učenjem i postizanjem određenog akademskog nivoa koji odgovara njihovoj starosti, IQ i sredini iz koje dolaze. Prerano završavanje obrazovanja (samo osnovna škola), izbor neadekvatne suradnje škole i njeno napuštanje su posljedice koje uz kombinaciji sa ostalim problemima vezanim za socijalizaciju i emotivnu sferu dovode do sukoba takve djece sa okolinom, samim sobom koji rezultiraju rizičnim i na kraju delikventnim ponašanjima.
Kao što je već napisano, ako se djeci sa poremećajem hiperaktivnog nedostatka pažnje na adekvatan način, dijagnosticiranjem i liječenjem u pravo vrijeme - predškolskoj i školskoj dobi ne pomogne,  posljedice za djecu, obitelj i društvo u cjelini će biti ogromne. Rješavanje ovog problema zahtijeva suradnju i timski rad  kako u fazi utvrđivanja uzroka i načina liječenja tako i u stvaranju konzistentnog programa  pomaganja  za školu i dom. U ovoj fazi od posebnog je značaja  koordinacija i timski rad  odgajatelja, učitelja, nastavnika, roditelja, ostalih  članova obitelji, razrednog kolektiva i roditelja volontera, ako ih ima. Strategije pomaganja koje mogu ući u program moraju biti usmjerene na nastavni proces, nastavne sadržaje koje se uče i poučavaju, kontrolu ponašanja i poticanje samopoštovanja kod djeteta.

Bez pretenzija za sveobuhvatnošću  i razvrstavanju po grupama navodimo neke strategije: