|
Meni je Novi Zagreb lijep i drag |
|
|
|
|
Miljenko Jergović, pisac i novinar: Meni je Novi Zagreb lijep i drag, naročito u zoru i predvečer
 Svakoga jutra obiđem tržnicu u Utrini, pozdravim Albanca koji prodaje banane i naranče, gospodina s naočalama koji drži šampinjone i bukovače, Šibenčanina kod kojega dođu prva mlada blitva i mišanca te se upitam za zdravlje s najstarijim prodavačem na mojoj tržnici, finim i uščuvanim gospodinom koji u svome novozagrebačkom vrtu uzgaja razno povrće i začinsko bilje, pa prodaje od svega pomalo. Nakon što sam to obavio i kupio što mi je trebalo, odlazim u caffe Šport na prvu kavu. Tu čitam novine, naiđe netko od susjeda, najčešće Edo Popović, ili za stol sjedne vlasnik Športa, pa se jedan drugome žalimo na prilike u državi ili zimu.
Tržnica Utrina je kao i svaka gradska tržnica ljepša u proljeće i ljeto. Zime i služe tomu da se radujemo kada prođu.
Nakon jutarnjega tržničkog rituala slijedi radni dan. Obično ga provedem s druge strane Save, tamo gdje je grad na koji ljudi obično misle kada spomenu Zagreb. Nitko ne misli na ono što je s ove, moje strane Save. Na nebodere u Dugavama, Sloboštini, Utrini, Sopotu, Travnom i Zapruđu. Ljudi koji ovdje ne žive, ili oni koji bi željeli pobjeći preko rijeke, kažu da su tu samo ružne sive spavaonice, da se ništa ne događa i da je Zagreb negdje drugdje.
Možda su u pravu. Jesu dok govore o svojim životima i željama. Meni je Novi Zagreb lijep i drag. Naročito u zoru i u predvečerje kada se zarumeni nebo iznad naših nebodera i ogleda se u tisuću stakala. Taj jutarnji i predvečernji kaleidoskop općenito je među najljepšim gradskim prizorima. U svakome gradu to postoji, reći će netko. Da, ali to ne znači da je prizor manje lijep.
Popodne se odvezem do Merkatora, šetam tržnim centrom, kupujem i opet pijem kavu. Ljudi kojima se jako žuri ili u životu imaju pametnijega posla, u tržne centre idu samo subotom, a neki odlaze samo jednom mjesečno. Meni se ne žuri i zato idem svaki dan. Važno je držati se uvijek istih rituala.
Navečer često pođem u BP, proćaskam s Boškom Petrovićem i uživam u riječima i naglascima koji su se u Zagrebu već skoro izgubili, a nekad su činili pretežiti govor grada. Pa onda odem do Sedmice i do Limba. U Limbu zaglavim s prijateljima, pijemo slovensko pivo i razmjenjujemo svoje očaje kao što djeca razmjenjuju sličice nogometaša. Tako se očaji pretvaraju u sitne male radosti.
Eto, to je Zagreb koji svakodnevno volim: tržnica, tržni centar, nekoliko klubova i kafića i po jedan izlazak i zalazak sunca. Ima još toga, ali nije svakodnevno. I nije ritual. A gradovi se u pravilu vole zbog privatnih gradskih rituala.
|
